Svjetlo je dominantna opsesija u cijelom mom radu. Sama svjetlost je nevidljiva: spoznajemo je uglavnom preko njenih sekundarnih učinaka na zrak, paru, vodu, krutine, praznine, kamen, biljke, životinje i ljudski život te naravno – na arhitekturu... Fotografija se po definiciji bavi impresijom svjetla. Kamera je ustvari mala komora koja hvata vizualni svijet i preobražava ga. Moje fotografije kombiniraju trenutno s apstraktnim redom zamrznutim u vremenu. One su lirska mjesta u sebi, gotovo kao slike. Ja ih ne temeljim na mojim slikama ili moje slike na njima, ali one izlaze iz istog senzibiliteta, istog načina gledanja na stvari, istog načina viđenja prostora. Crno-bijele fotografije stijena i vode, vulkanskih pejzaža i oblaka otkrivaju moju fascinaciju uzvišenim, a njihove sjene gotovo bi mogle biti slikane tintom. Ako mentalni krajolici sugeriraju višestruke asocijacije i ideje, moje fotografije također destiliraju ranija iskustva i vizualne koncepte, čak i dok kadriraju određeni pogled. One bez sumnje odražavaju primjere iz povijesti umjetnosti, ali nesvjesno, jer ne postoje namjerne reference. Ako se reagira na određeni događaj ili konfiguraciju u vanjskom svijetu, to je sigurno zato jer u umu dotiče neki prethodno postojeći uzorak. Umiješaju se sjećanja te sâm predmet – fragment stvarnosti uhvaćen u trenutku – sadrži vlastitu povijest i svoje vlastite prošlosti. Fotografija može postati rezonantna komora koja sjedinjava nekoliko trajanja vremena.